Prije godinu dana, svaki dan sam pričala s bakom. Dok još posao nije bio od doma, baka bi nazvala točno kada bi ja ušla kroz vrata od stana (iako sam imala klizno radno vrijeme). Imala je dobru intuiciju.
Neću vam pisati koliko me baka voljela i ponosila se samnon jer to rade sve bake.
Pisat ću vam o toj praznini koju je ona ostavila za sobom.
Za par dana je godina dana od našeg zadnjeg razgovora. Godina dana otkako mi je baka pružala utjehu nakon maminog odlaska.
I onda nedugo nakon otišla za njom.
Prije dvije godine, u ovo vrijeme sam njegovala mamu nakon operacije. Baka i djed bi nas redovito posjetili sa domaćom juhicom za mamu.
Danas, ne mogu nazvati mamu i baku i prisjećati se kako smo prije dvije godine svi bili hrabri nakon mamine operacije.
Ne mogu pisati da smo prešli te mostove jer se tlo srušilo pod nama negdje po putu.
Mame, bake i sve ostale naše važne osobe bi trebale živjeti vječno. Ali, nažalost nije tako.
Na odlazak mame, a kasnije i odlazak bake, nismo bili spremni. Čitala sam da ljudi koji iznenada izgube svoje voljene bi željeli da su imali vremena da se oproste. A oni čiji su se voljeni dugo borili s bolesti, pričaju kako im je teško bilo u tim zadnjim trenutcima gledati ih kako pate.
Nema bolje, ni povoljnije strane, kada izgubiš nekog svoga.
Nedavno sam položila vozački ispiti i znam da bi obje bile preponosne na mene. U trenutcima kad mi je trebalo njihovo bodrenje – one nisu bile tu. Nisu bile ni na bratovoj krizmi. Nisu mu bile podrška pri isčekivanju upisa u srednju.
Njih nema. A svejedno naši životi idu. Mi polažemo, rješavamo, rastemo. I to je ono što najviše boli. Naši životi su nastavili i bez njih.
Nastavili su tužnije, teže i bolnije lišeni mnogih lijepih trenutaka i osjećaja.
Šibenik ne budi u meni više osjećaj doma, spokoja i utjehe. Nije moja mirna luka. Šibenik je mjesto gdje sam živjela neki drugi život i gdje sada živi ostatak moje obitelji i prijatelja. Kažu da dom nije mjesto nego osjećaj. Ako je tako, gdje je onda moj dom? U zagrljaju svog brata i svoga zaručnika? Moj dom je kada dođem kod djeda na ručak, ili kada me brat zamoli da mu pofrigam palačinke? Ili kada me teta pozove na kavu?
Jednom davno moj dom je bio u Šibeniku, u naručju moje majke. Šteta što taj dom više ne postoji.
Živi jedino u mojim uspomenama.