Jučer sam vadila ukrase iz spremišta. Razveselila sam se jer sam na neke od njih zaboravila pa imam osjećaj kao da su novi.
Podsjetilo me na djetinjstvo kada sam znala napamet sve staklene kuglice za bor. Uvijek bi molila djeda da meni dopusti da one najljepše stavljam na bor i redovito bi barem jednu ispustila iz svojih malih ručica.
Djed i baka bi uvijek rekli da nema veze, iako sam znala da se takve kuglice više ne mogu kupiti. Ni sada ne znam gdje bi mogla kupiti takve kuglice.
Najviše sam voljela onaj paket kuglica na kojoj je bio nacrtan prizor saonica i snijega, a najteže mi je bilo staviti ptičice koje su bile na štipaljku.
Pomalo skupljam svoju kolekciju kuglica, gradim neke svoje tradicije i skupljam one kuglice kojih ću se sjećati za petnaestak godina
Uvijek sam govorila djedu da želim “živi bor” misleći na svježi bor, a ne onaj umjetni. Okitili bi ga već početkom dvanaestog mjeseca jer sam ja bila nestrpljiva, a dida je uvijek ispunjavao moje želje. Uvijek neizostavni film na televiziji – Sam u kući. Sjećam se kako je jednog Badnjaka mama trčala s tetom po čizme.
Teta nije mogla izaći navečer vani bez novih čizama. Meni se to činilo smiješno jer sam ja taj Badnjak ostala doma u svojim kućnim papučama. A teta je imala doma nekoliko pari čizama pa nisam shvaćala što joj znače još jedne. Dok nisam i ja odrasla pa skužila da žena nikada ne može imati previše cipela.
Dolazim iz dalmatinske obitelji i djetinjstvo mi je bilo okupano ljubavlju, srećom i toplinom. Sada sam trideset jednogodišnjakinja, baka i mama više nisu s nama. Moji Božići su sada okupani sjetom, uspomenama i prisjećanjima na sve one male, obične trenutke za koje sada znam da su bili veliki.
Odlučila sam u ovo adventsko vrijeme svake nedjelje podijeliti dio uspomena s vama, prisjetiti se svih lijepih trenutaka i planirati stvaranje novih uspomena.