Osjećam se kao dijete koje je ostalo bez najdraže igračke. Na momente zaboravim da je nema, a onda se sjetim i neutješno plačem.
Uskoro se prikrada taj dan. Moj imendan. Koji sam s veseljem obilježavala. Sada je to najtužniji dan moga života.
Koji vrtim stalno u glavi. Kako sam ti to jutro lepršavo pričala o planovima o nedjelji popodne i kako si ti meni pričala o svojim planovima. Bili su najobičniji planovi koje ljudi imaju za nedjelju popodne u ranu jesen. Ali, nažalost nikada ih nisi ostvarila.
Točno znam za kojim stolom sam sjedila u kvartovskom kafiću kada me baka nazvala prvi put da kaže da te hitna oživljava. I drugi put kad me zvala da mi kaže da smo te izgubili. Točno znam koju sam majicu i hlače imala na sebi. Jedno ih vrijeme nisam nosila jer sam mislila da donose nesreću. I sjećam se šoka koji je uslijedio nakon toga. Kruga oko Jaruna razmišljajući kako nije moguće. Nije istina.
Ali, bila je.
Sada kada razmišljam o tebi i prisjećam se nekih događaja imam osjećaj – kao da je to neki drugi život bio. Neka druga ja.
Fališ mi da se prepiremo oko toga koliko sam razmažena. Zahvaljujući tebi.
Fališ mi da me zagrliš i da kažeš da ću biti bolje. Da mi kažeš da sam dovoljno jaka za sve što život baci na mene.
Fališ mi da planiramo namještaj u mojoj novoj kući.
Fališ mi da navečer pričamo priko mobitela o svemu i svačemu.
Fališ mi da skupa pijemo kavu ujutro.
Fališ mi da se osjećam kao dijete.
Fališ mi da gledam bezbrižno na život, a ne kroz naočale tuge.
Fališ mi da me voliš, onako kako samo majka može.
Fali mi da živim bez da mi ti fališ. Da si pored mene.
Fališ…