Želim vam dočarati Dubrovnik. Da se kroz moje postove zaljubite u Dubrovnik kao što sam ja zaljubila. Da i sami poželite otputovati tamo. Sada virtualno, kroz moje postove, a onda i jednog dana u stvarnosti.
Danas ću vam malo tipkati o našem prvom cijelom danu provedenom u Dubrovniku. Prvi dan – utorak – smo došli tek iza 2, malo prošetali po centru, popili kavu na Stradunu i navečer jeli u Dubravke 1836. Tada smo se tek polako privikavali na Dubrovnik.
Pravo smo ga krenuli istraživati od srijede ujutro. Nismo žurili lutati odmah od ranog jutra.
Nakon doručka i kave s najljepšim pogledom na terasi apartmana lagano smo se spustili dolje do centra.
Pokraj nas je bilo još nekoliko apartmana i turista koji su nadobudno trčali u razgledavanje već u 9 ujutro.
Prije ručka smo odlučili šetati po gradu. Malo smo obišli suvenirnice i našla sam nešto nalipše za ponijeti iz Dubrovnika. U knjižari. Neko lijepo izdanje knjige Heidi. Baka mi ju je čitala u obliku slikovnice dok sam bila mala.
Heidi je bila jedna od najdražih malih djevojčica mog djetinjstva.
Još jedna knjiga za kolekciju. Oni koji me poznaju svjesni su moje opsjednutosti knjigama. Naravno, pokupila sam i razglednice i privjeske kao pravi mali turist.
Sjeli smo na ručak u uličicu koja je paralelna sa Stradunom. Hrana je bila dobra, ali naravno da mi je s dečkovog tanjura bilo ukusnije. Tako je to uvijek. On je naručio pizzu, a ja lazanje.
Posjetili smo kuću Marina Držića i Etnografski muzej i sjeli na kavu isto u kafić paralelan sa Stradunom gdje sam konačno popila normalnu kavu s mlijekom.
Preporučujem oba muzeja – kao što sam već pisala u prijašnjem postu – Dubrovnik nudi kartu za više muzeja zajedno. Zanimljiv mi je misterij naručivanja kave s mlijekom – naručim veliki makijato i dobijem mrvicu mlijeka, naručim kavu s mlijekom ista stvar. Vidjela sam u cjeniku negdje da ima i bijelu kavu, ali sam se bojala naručiti da ne dobijem previše mlijeka.
Nakon toga smo krenuli u našu avanturu istraživanja zidina. Iskreno, gledajući ih s balkona te sa Straduna imala sam dojam da je to dosta visoko. I stvarno je dosta penjanja malo strmijim skalama, ali nije toliko strašno koliko mi se činilo.
I, ne zaboravite udobne tenisice. Nikakve japanke ili sandalice da ispadnete ljepše na slikama. Ne ne, čuvajte svoje noge.
Vodič je stvarno odličan bio. Toliko toga zanimljivog nam je ispričao. Još jednom ponavljam – šetnja zidinama bez vodiča je malo dosadnjikava tako da ako imate mogućnost svakako ga povedite sa sobom.
Zidine su prekrasne i pružaju odličan pogled na stari grad. Doživljaj šetanja po njima je neopisiv. U nekim trenutcima sam zamišljala te vojnike koji su onuda šetali i stražarili. Uvijek je neizbježna asocijacija na Game Of Thrones (nisam još odgledala zadnje dvije sezone, al nakon Dubrovnika me vuče da krenem sve ispočetka).
Da ne zaboravimo kulu Minčetu, najzanimljiviji dio zidina. Mi se nažalost nismo penjali unutra jer nakon 2 sata hodanja po zidinama smo stigli do tamo i jednostavno nisam imala snage.
Večerali smo burgere u Preši.
Gore smo se vratili taksijem (poučeni iskustvom dan ranije) i završili dan avanturističkih penjanja po skalama. Jedva smo čekali sljedeći dan kada smo odlučili prođirati se s autom.
Ako vas zanima nešto što niste pronašli ovdje – slobodno me pitajte ili pričekajte idući post, možda i spomenem…
Do čitanja 🙂