Sigurna sam da je svatko od vas čuo za Cecliu Ahern. Toliko je poznatih ljubavnih knjiga napisala. P.S. Volim te i Na kraju duge su prve koje meni padnu napamet. Možda zato što su i ekranizirane.
A sad, vrijeme je da razjasnim naslov – Nesavršeni je prva knjiga, a Savršeni nastavak s distopijskom tematikom.
Nakon što sam pročitala knjige i natipkala svoje viđenje knjige malo sam se bacila u istraživanje. Naišla sam na nekoliko recenzija ove knjige koji su totalno drugačije od moje i pravi su dokaz da svatko od nas doživljava knjige na svoj način. U nastavku vam donosim svoje viđenje i nadam se da će vas zaintrigirati i da ćete ako budete u prilici uzeti knjigu u svoje ruke.
Kada sam naišla na ovaj žanr i Ceciliu kao autoricu, moram priznati da sam ostala zatečena. Prva asocijacija na ovu autoricu su mi ljubavni romani. Ali… ima i ovdje malo ljubavne tematike. Kakva bi to distopijska knjiga bila, a da se ne ušulja i ljubavna priča praćena ljubavnim trokutom?
Što to, u moru distopijskih romana, čini ovog posebnim?
Distopijski svijet se ovdje temelji na sustavu savršenih i nesavršenih građana. Oni koji su nešto pogriješili budu osuđeni, dobiju žig i imaju restriktivan život. Drugim riječima, slobodni su, a zapravo nisu. I naravno, takva ideja, kao i sve u životu, krene s dobrom namjerom, ali uvijek se nađe netko tko zlouporabi svoj položaj.
Ne bi vam htjela previše toga otkrivati jer želim da saznate sami. Na zadnjoj stranici knjige, u opisu piše:
… Cecilia Ahern opisuje društvo u kojem je savršenstvo smisao i cilj života, a mane se kažnjavaju.
Zamislimo na tren kako bi nama svijet izgledao kada bi nas kažnjavali za nesavršenstvo? Ne postoji osoba na svijetu koja je savršena. A ne postoji čak ni u knjizi. U knjizi postoje pravila koja je netko nametnuo, uvjeravajući ljude da su savršeni ako ih ne krše. I ljudi zaboravljaju temeljne ljudske vrijednosti u strahu da ih ne bi optužili da krše pravila. I kaznili.
Roman “Nesavršeni” započinje zanimljivim rečenicama glavne junakinje Celestine:
Ja sam djevojka koja voli definicije, razmišlja logično, a stvari su uvijek ili crne ili bijele. Zapamtite to.
I onda nas Celestine do kraja knjige vodi sa svojim sivim pogledom na svijet – nema više crno ili bijelo. Svidjela mi se jer ima sve ono što prava junakinja ovakvog žanra treba imati. Prirodnu hrabrost, želju za pravdom i boljim svijetom.
Knjige sam doslovno progutala u par dana. Pripisala bi to dobrom prijevodu i dinamičnoj radnji. Da li bi knjige ponovno pročitala? Nisam sigurna. Jedna je od priča koji mi se sviđaju, ali me nisu očarale. Da se razumijemo – drago mi je da sam je pročitala.
Nekim knjigama je suđeno da ih pročitamo jednom. Ne mogu sve biti u onoj kategoriji “čitam po 10-ti put, a i dalje mi je napeto ko prvi”.
Falilo mi je rečenica koje mogu zapisati u svoju knjižicu lijepih rečenica. Falilo mi je malo više ljubavne radnje – mislim da je bilo mjesta za malo više razviti romantike oko glavnih likova.
Postoji osoba koja misliš da bi trebala biti i ona koja doista jesi. Nisam sigurna tko bih trebala biti, ali sada znam tko sam. I to je, kažem, savršeno mjesto za novi početak.
Znate li vi tko ste? Razmislite. Ostavljam vas s tim pitanjem.
Do čitanja.