Ležim na krevetu i Kruno mi previja nogu…
Mislim se živote zašto?
Dođeš na otok, želiš normalan odmor i malo zaboraviti na sve brige koje te čekaju natrag u Zagrebu.
Izlazim iz apartmana očarana zalaskom sunca i paf. Padam.
Jednu nogu ogreben. Druga je uganuta.
Odlazimo na hitnu, oni misle da nije ništa i vraćamo se u apartman.
Red hladnih obloga, red jaukanja o tome kako život nije fer.
Dobro mi je frendica rekla da sam bas pegula. Dalmatinska riječ, značenja da si baksuz. A baš jesam.
Kod nas domaćih ima ta neka podrugljiva crta – znamo zezati strance koji u neprikladnoj obući idu planinariti. I kad se na nezgodna mjesta penju da bi nabacili selfije. I onda se dogodi da ja domaća, u turističkom pohodu postanem gora od tih turista. Padnem na maleni parapet koji odvaja naš put od susjedovog.
U ovim trenucima dok držim obloge samo mi je jedna stvar na pameti.
Da mi bude bolje.
Svi problemi oko kojih se inače nerviran su nebitni. Zdravlje i samo zdravlje.
Mještani su mi odmah donijeli led i kremu za otekline. Nakon posjeta hitnoj su mi i štake nabavili u mistu. Taj lipi sklad otočnih ljudi. Kad nemaš sve i odmah naučiš dijeliti s drugima i biti tu za njih.
Teško mi je hodati sa štakama. Plaćem kao malo dijete i pitam život zašto?
Jos mi je teže bez štaka. Mislim se, znam da život nije savršen i da moramo plesati dok je oluja oko nas ali – dosta je bilo lekcija, shvatila sam.
P.S. Ovo je nastalo jučer u bolovima. Danas se osjećam bolje i mogu stati na nogu. Pišem ovaj post u trajektnoj luci dok čekamo sljedeći trajekt i pijem kavicu.
Živote čudan si, al isto te volim.
Molim te samo jedno, budi malo nježniji prema meni.
A vi dragi moji, još jednom učite iz mojih pogrešaka i gledajte kuda šetate. Ne hvatajte zalaske sunca, mogu biti opasni. I ne nosite japanke, iako išli samo u restoran pred apartmanom. Tenisice su zakon!