Počeci su uvijek teški. Možda zato što su povezani s nekim završecima. Na primjer, početak na novom poslu, u ljubavnoj vezi, preseljenju…
Neke od njih priželjkujemo, neki nas iznenada pokose, a neke pak odgađamo što je dulje moguće. Jedan od takvih početaka je i pisanje ovog bloga. Uvijek sam mislila da imam puno toga za podijeliti sa svijetom ali me uvijek kočilo nešto. Ono nešto što vjerojatno koči i vas da započnete nešto novo. Strah – strah od promjena i neuspjeha. Ali život se pobrine za neke promjene i mi ih moramo samo prihvatiti. A za neke ipak moramo uzeti stvari u svoje ruke. Kažu da je godina dana malo, samo 365 dana ili 8760 (otprilike) sati. Bilo je vremena kada bi se i ja složila s tom tvrdnjom, obično na početku kalendarske ili akademske godine. Tada sam imala običaj analizirati svoj život i postupke. Jednostavno sam takva – previše analiziram sebe i svoje najbliže. Postoje razlozi zašto sada ne mislim da je godina malo. Da je život film sada bi vam vratila kadar na mene prije godinu dana. Vjerojatno se spremam za teretanu, nakon još jednog dana na poslu koji je dobar, ali ne tjera me da pomičem granice. Živim sama. I dobro mi je. Ali imam osjećaj da mi fali “ono nešto”. A sada prevrtimo film prema današnjem vremenu. Živim u stanu s nekim dečkom koji je odlučio da bude moj, imam novi posao, teretana je postala davna uspomena. Protekla godina je za mene bila puna događanja, i usudim se reći “moja godina”. Ali samo zato što sam odlučila riskirati, izaći iz svoje komfor zone. Jer koliko god je tamo bilo ugodno, komadići sreće se nalaze izvan nje.
I eto, natipkala sam prvi post. Oslobodila sam se straha. Učinite i vi danas nešto za sebe. Nešto novo.
