Nedavno sam razgovarala o temi svog bloga. U kreiranju svog sadržaja sam bila dosta fokusirana na to kako se ja osjećam i šta bi željela podijeliti. Nisam razmišljala o tome šta bi vi mogli izvuci kao osnovnu misao iz mojih rečenica. Nisam mislila o tome koje benefite bi vi mogli imati od čitanja mojih baljezganja.
Počela sam razmišljati o tome i našla sam se pred zidom – nijedna tema o kojoj bi ja pisala nije područje moje stručnosti. Nisam provela nijedno istraživanje, niti sam stručna za donošenje zaključaka o bilo čemu.
Ali, osoba sam, od krvi i mesa, sa svojim osjećajima, izazovima, pobjedama, porazima, ponovnim pokušajima. Mogu vam ponuditi svoj, autentičan, pogled na svijet u nadi da će se naći ljudi koji će se poistovjetiti s mojim odlukama, razmišljanjima i strahovima. Na dosta sadržaja naletim na internetu. Najviše volim one u kojima prepoznam sebe i s kojima se mogu poistovjetiti i pomisliti – “To što ja osjećam, ona je uspjela pretočili u riječi.
Na osobe u virtualnom svijetu gledam kao na prijatelje i čitam one čija mi razmišljanja pašu, one s kojima bi se u offline životu i družila. Ponekad dok čitam te ljude i ja dobijem inspiraciju za pisanje.
Volim pozitivu i voljela bi je širiti okolo. Ali, ponekad sve nije lijepo i treba puno hrabrosti tako nešto adresirati. U životu sam uvijek bila iskrena pa tako i ovdje pokušavam. Ali nekada pretužno pišem i ne dijeli mi se ta tuga sa vama. Ne želim vas rastuživati. Dolazi mi jedan od najtežih mjeseci- majčin rođendan, godina dana od preokretanja života u totalno novom, tužnijem pravcu, putovanja u Split i kavi preko puta bolnice. Biranja bolničkih pidžama na botune (dalmatinski naziv za gumbe), biranja najboljeg digitalnog tlakomjera…
Sljedeća tri mjeseca su puna gorko slatkih uspomena u kojima još uvijek mogu reći “Prošle godine u ovo vrijeme, moja majka je bila s nama.” Točnije, prošle godine, u ovo vrijeme smo se spremali za vjenčanje rodice i posljednje veselo okupljanje koje smo imali s mamom…
Pišem, što na blogu, što offline i vidim da je to najbolja terapija za mene. Puno sam stvari oprostila i sebi i drugima kada sam ih iz glave prenijela na papir. Što se tiče 5 stadija žalovanja- prošla sam ih sve već jedno par puta u ovim proteklim mjesecima. Sada se ponovo nalazim u fazi prihvaćanja. Nedavno sam dobila poruku drage osobe kako joj je drago vidjeti me nasmijanu na slikama. Pola osmijeha dolazi od mene i za mene, a ona druga polovica je za mamu. Svugdje gdje idem dio nje je sa mnom. Taj dio viče :”Mala uživaj, i za mene.” Često mi je znala reći da putujem i uživam i za nju.
Sada te riječi imaju posebni smisao.