Uživam hodati po praznim zagrebačkim ulicama.
Uživam u tišini koju mi pružaju. Tišini u kojoj mogu razmišljati o budućnosti. Tišini u kojoj mogu raditi planove.
Ne znam zašto, ali ove godine mi je ljeto samo prolazna stanica. Jako se veselim jeseni, kiši i dobrim knjigama.
Maštam. Planiram. Pokušavam biti zahvalna na svemu što sam postigla u svom životu. Pokušavam u svemu što radim osvijestiti majčinu prisutnost.
Odbrojavam jednoznamenkaste dane do godišnjeg. Ove godine idem kasnije nego inače. Iako mi je godišnji najpotrebniji ikad.
Osjećam da mi se lagano prazne baterije. Pokušavam ih puniti uživanjem u sitnicama jer ponekad mi je potreban reality check.
Da sve što imam oko sebe je jednom (ne tako davno) bila samo želja. Želja u molitvama, kod puhanja rođendanskih svjećica i maštanjima.
Ovo ljeto sam odlučila više pisati.
Nakon posla, ispunjavam si snove. Pišem, pišem, samo da pišem. Puni mi dušu. Jednog dana možda i nešto objavim u papirnatoj verziji.
Do tada, držim se blogova, klimatiziranih prostora i ljubavnih knjiga.