Svi mi imamo svoje načine na koje se nosimo sa svojim tugama. Meni u teškim situacijama pomaže biti vam kuće, zabavljena aktivnostima. Jer kada sam u četiri zida krenem razmišljati i odmah ronim krokodilske suze. Mislila sam da postaneš veliki kada plaćaš svoje račune sam i odlaziš svaki dan na posao umjesto da spavaš do podne i gledaš serije. Jer si odgovorna osoba(i imaš samo 20-ak dana godišnjeg). Sada znam da zapravo odrasti znači preživjeti teške situacije. Ali ne one teške tipa- danas sam bila u bedu jer mi je sendvič od paštete pao na pod s namazane strane. Nego one nakon kojih si toliko prodrman da promijeniš totalno poimanje svega.
2019. je za mene definitivno ta godina. Dobro i druga polovica 2018. Uglavnom, period u kojem sam shvatila da se stvari ne događaju nekome drugome. Nego meni. Nisam ja bila ta koja pruža utjehu već ona kojoj je utjeha potrebna. Nekad, dok sam bila mlada i neiskusna mislila sam da ću uvijek biti tu za svoje najdraže osobe i da bi za njih otišla na kraj svijeta ili preplivala sve oceane. Sada, znam da je osjećaj nemoći zapravo najgori na svijetu. Ja ne mogu nikoga ozdraviti, mogu preplivati sve oceane svijeta, moji bližnji će i dalje ostati kako jesu.
Mogu samo imati vjeru da je ova igra života samo pred izazovom koji je potrebno preći da dođemo na sljedeći, onaj u kojem ćemo podići trofej s prošlog levela i uzviknuti da smo i to prošli. Biti odrastao znači prihvatiti strujanje rijeke u nadi da vodi prema mirnoj luci. Moja majka, moja najbolja prijateljica, moja glavna navijačica prolazi kroz teško razdoblje. Ništa šta ja napravim joj neće pomoći. Ja je samo želim zagrliti i reci joj da će sve biti dobro. Kao šta je ona meni milijun puta do sada. Nisam se čula s njom 24 h, najduže u životu. Ne mogu joj pružiti podršku jer nas dijeli 400 km. Znate kako kažu da su drage osobe “one call away”.
A ona nema mobitel. Ona u nekom bijelom sobičku prolazi kroz teške trenutke. Ja u šarenom sobičku ronim suze. Nadam se da ih netko čuje,i moje suze pretvara u njenu snagu.