Koliko ste se puta našli u situaciji da ste rekli – ostvarit ću svoje snove, baviti se nekim sportom, hobijem samo da mi prođe ovaj tjedan… samo da prođem ovaj ispitni rok, samo da mi prođu rokovi isporuke projekta… samo da…
Te dvije riječi ja koristim stalno kao opravdanje.
Bit ću sretnija samo da prođe tjedan, bit ću sretnija samo da je vikend bez obaveza i zadataka. Bit ću sretnija samo da…
Takav vikend sam očekivala prije dva tjedna – taman sam riješila zadatak na poslu, odradila autoškolu za taj tjedan i vikend je obećavao izležavanje uz serije i totalni mind reset.
Veselila sam mu se jako, a sada je to jedan od najgorih vikenda u mom životu.
To je vikend koji sam provela u strepnji za bakinim životom koji se u taj ponedjeljak ugasio.
Tada sam, kao i masu puta prije, došla do zaključka – nema predaha, nema života bez stresa (nego samo s manje stresa), nema savršenog trenutka.
Na nama je da naučimo prihvatiti te nesavršene trenutke i plesati svoj ples kroz oluju.
Ne znam kako bi ovo što mi se događa nazvala nego oluja. Uragan svjetskih razmjera? Nakon kojeg padneš s okovima očaja, ili uzletiš kao superheroj.
Ja se nadam da idem prema ovom drugom.
Moja mama i baka su odgojile jaku ženu. Pokazat ću im ja to.
Želim da naučite na mom primjeru, da ne treba čekati da vas pogodi spoznaja. Neke stvari treba što prije odraditi, reći i učiniti prije nego Vam bude žao.
Prije dva tjedna sam imala zadnji razgovor s bakom. Ikad. Razgovor je završio u lijepom tonu. Imala sam tu sreću.
Nije uvijek ni svakome tako. Potrudite se da svaki razgovor završite u veselom tonu. Ne zato što bi mogao biti zadnji, nego zato što je prekratak život da bi bili ljuti na druge.
Prolaznost života je zastrašujuća. Pogotovo kada ti zbilja to dođe u glavu. Jer nekada te rečenice kažeš i misliš da kužiš. Ali, onda te stvarno lupne nešto i spoznaš ih u drugoj dimenziji.
Međutim, ono što nije prolazno su naša dobra dijela, naše lijepe riječi, osjećaji koje smo poklanjali ljudima u našoj blizini.
Milijun puta sam došla do zaključka da nema savršenog trenutka, ali često to zaboravljam.
Ovaj put neću. Zato pišem i ovdje da imam kao podsjetnik.
Razmišljala sam gdje bi i kud bi sa sobom. Odlučila sam držati se planova i otići na godišnji.
Ne bi mi pomoglo da sam ostala doma jer znam da bi me uspomene ugušile.
Nisam još u fazi kada me uspomene vesele. Trenutno me rastužuju.
Idem plivati, čitati knjige, bježati od sunca. Ispijati kave i koktele. Uživati i za njih koje više to ne mogu na ovom svijetu.
Tugovati na novi način. Umjesto plakanja, tugovati tako da slavim život.
A Vi? Vi zaboravite “još samo da” i učinite nešto danas. Nešto za sebe.