Da mi je itko ikada rekao da ćemo se razdvojiti prije vremena odmahnula bih glavom i dobacila mu da priča gluposti. Ali, nažalost ispalo je tako kako je, na dane nestvarno, na dane bolno stvarno. Nikada neće biti ko što je bilo kad je ona bila tu.
Započela sam s nekoliko rečenica o njoj. Toliko mi fali, a pogotovo u ovim situacijama.
U nedjelju u 06:24 doživjeli smo potres. Užasan osjećaj nemoći i tuge. Zar još i to? Kao da nam ova borba s koronom nije dovoljna. Većina nas je doma već neko vrijeme, u udobnosti i sigurnosti. Nakon nedjelje, i to nam je narušeno. Trznem se na svaki zvuk. Ne znam da li je ponovo potres ili se moj um igra sa mnom. Onda pogledam na internet i vidim – još jedan, ali lakši. Radimo od doma, osluškujemo zvukove i kuhamo. Tako bi sažela ove dane. Gledajući društvene mreže vidim da i većina ljudi radi isto. Imam dug popis stvari koje bi htjela napraviti dok sam doma, ali se ne želim preforsirati pa idem malo po malo. Tako i ovaj post. Trebao je nastati odavno već. Nisam imala temu, ali sam htjela napisati nešto novo.
Pozdrav svima, potrudite se ostati zdravi i smireni. Svima nam je teško, ali biti će bolje. Šetat ćemo po suncu, piti kave i smijati se… Samo se treba strpiti.
Nakon svega ovoga, sigurna sam da neću više nebo gledati istim očima jer sam u zadnjih par mjeseci istinski spoznala da je svaka sekunda koju imamo dragocjena. Spoznala sam i da je u životu koji imamo nemoguće premotati natrag na bolja vremena, vratiti uspomene ili vratiti ljude kojih nema. A ostalo… ostalo se sve da popraviti ili promijeniti.