Dugo nisam pisala. Malo zbog obaveza koje me na dane pregaze, a malo i zbog raspoloženja. Preživila sam taj Dan D. – utorak kada je mami bila godišnjica odlaska. Namjerno biram tu riječ odlazak. Ne volim pisati umrla jer tako tužno zvuči.
Ne znam zašto sam se toliko bojala tog dana – mama je i dan prije bila odsutna iz mog života jednako kao i dan nakon. Ali, nešto je s tim datumima. Jednako kao što se veselimo novoj godini, svom rođendanu, godišnjici veze… dočekujemo i taj datum. S malo manje entuzijazma. Zapravo iskreno ću pisati… s puno više tuge i ne želimo da dođe.
Nešto je tako konačno u toj prvoj godišnjici – više ne mogu razmišljati kako je prošle godine u ovo vrijeme – “mama radila to i to” – jer nije. Prošle godine u ovo vrijeme moje mame nije bilo tu.
I danas je nema. I sutra je isto neće biti. Ni za godinu, ni za dvije. I to je ono što boli najviše. Ta budućnost u kojoj je neće biti.
Inspiracije uopće nemam. Čitam jednu prekrasnu knjigu “Motherless Daughters” autorice Hope Edelman i nadam se da ću u njoj naći utjehu. Zasad je gutam i podcrtavam te rečenice kao da je neka sveta knjiga. Toliko je pametnih rečenica, toliko tužnih stvari s kojima se poistovjećujem. Kada je pročitam, pisat ću vam o njoj detaljnije.
Sve što mogu reći je da je činjenica da je prošla jedna godina bez nje nešto najtužnije u mom životu.
I ljudi koji me se više ne sjete kada nje više nema me isto rastužuju. Što su prijateljice kada odeš? Samo imenice koje su ti našle zamjen(ic)u.
Deaktivirala sam facebook što vjerovatno znači da se broj mojih čitatelja smanjio. Zamarao me. Tražim svoj mir.
I onda, kada se nađem da se ovako utapam u tuzi sjetim se nje. Mog borca. I onda podignem glavu i znam da mogu sve.
I pripremam ovu jesen puno toga za sebe. Reći ću vam više kada dođe vrijeme za to.
Ovaj post je čisto bio za mene, da se malo zbrojim. Vama uskoro stiže nešto zanimljivo, hvala što ste tu, što postojite i što čitate moje rečenice.