Cammile je u kasnim tridesetima i naizgled ima sve u životu.
Ipak, nije sretna. Slučajno nailazi na Claudea, rutinologa koji joj pomaže u traganju za srećom.
Akutnog rutinitisa. Simptomi su gotovo uvijek isti: nedostatak motivacije, kronično neraspoloženje, gubitak interesa i osjećaja, nesposobnost za osjećaj sreće usprkos obilju materijalnih dobara, bezvoljnost, umor …
Kad izađete, umjesto da uočavate neugodne, ružne ili problematične stvari, pokušajte obraćati pažnju na lijepe i ugodne stvari.
Njegove metode su naizgled čudne, ali itekako urode plodom. Tako naša Cammile iz poglavlja u poglavlje postaje sve zadovoljnija.
Neću više gubiti vrijeme na mozganje o prošlosti niti se brinuti zbog budućnosti.
Knjiga se baš brzo čita i puna je, barem za mene, korisnih stvari.
Ono što se razvlači kroz cijelu knjigu i što mi je ostalo u glavi kao najvažnije je – TRUD.
Nema nekog čarobnog recepta kako postati sretan, osim da se trudiš svakog dana. Kroz simpatičnu priču o Cammile, pronašla sam i sebe. Prepoznala sam se u nekim stvarima kroz koje je ona prolazila. Nadam se da će svatko od nas tko uzme ovu knjigu u ruke moći prepoznati sebe u Cammile.
Svi mi u nekom trenutku u životu prolazimo kroz preispitivanja životnih izbora i hvata nas – akutni rutinitis. Rekla bi da je ovo odlična knjiga za one kojima možda treba pomoć, a ne vole self help knjige.
Knjiga je prepuna dobrih izreka i misli. Za kraj, ostavljam vam još koju.
“Da mogu skinuti masku. Moji mali unutarnji okovi padali su jedan za drugim Tim gore. Ili bolje?
Na sposobnosti za sreću se mora raditi, vježbati iz dana u dan. Treba obnoviti svoj sustav vrijednosti, promisliti o svom pogledu na život i onome što nam se događa.
Morate se cijeniti, biti suosjećajni i blagi prema sebi i što češće sami sebi čestitati…
Objašnjenje: mozak tumači smijeh, bio on prirodan ili ne, kao stanje dobrog raspoloženja i oslobađa hormone sreće. Nije li to lijepo?